Samo da se nije obesio…

Danas je u internet izdanju Blica objavljen članak pod naslovom „Supružnici umrli jedan za drugim, ni smrt nije mogla da ih razdvoji.“

„Supružnici Milomir Lukić (83) i Kosana (84) iz gružanskog sela Gornja Vrbava preminuli su u razmaku od pet sati, rečeno je u policiji u Gornjem Milanovcu.

Kosana je preminula juče pre podne, a Milomir se posle pet sati obesio u jednoj od pomoćnih zgrada njihovog domaćinstva, jer nije mogao da preboli smrt supruge.

Oni će danas biti zajedno sahranjeni na seoskom groblju, a u braku su proveli skoro 60 godina i imali su sina i kćerku.“

Link ka članku: http://www.blic.rs/Vesti/Hronika/447949/Supruznici-umrli-jedan-za-drugim-ni-smrt-nije-mogla-da-ih-razdvoji

Samo da se Milomir nije obesio…

staripar

Објављено под Život | Означено са , , , , | Оставите коментар

Božije delo

Kad zaboravim koliko je Gospod svemoćan, pogledam u prirodu.Božije delo

Објављено под Religija | Означено са , , , , | Оставите коментар

Moussaka from potatoes

Clean 1 kg. potatoes and cut into slices. Stew 1 head of finely chopped onion. When the onions is fried, add 400 gr. minced meat. To this mixture, onion and minced meat when fried is, add salt, pepper and other desired spices to taste. Arrange potato slices first and then fried mixture of meat, onion and spices arrange alternately into the baking dish until you spend. The last row is of potatoes. Whisk two eggs add 1/2 liter of milk in them and stir everything. This spill over the last row of potatoes and place in the oven at 200 C degrees. Baking time is 45-60 minutes, or untill potato bakedmusaka is. Enjoy your meal.

Објављено под Food recipes | Означено са , , , , , , | Оставите коментар

„Poturice“ našeg doba

Danas smo svedoci sve većeg broja stranih ulagača koji otvaraju firme u našoj državi. Oni su u očima političara dobro došli jer mogu da se pohvale svojim umećem dovodjenja stranih ulagača u neprekidnoj želji za povećanjem biračkog tela. Javno mnjenje je takodje naklonjeno što većem broju stranih ulagača. Mislim na medije i raspoloženje javnosti kada kažem javno mnjenje.

Strani investitori imaju bezbroj pogodnosti i motiva za sopstvena ulaganja koja će im se višestruko isplatiti. To su novčana davanja nas kao poreskih obveznika koja naša država daje stranim ulagačima za svakog zaposlenog radnika. Ova davanja idu negde i do 10.000 evra po svakom zaposlenom radniku. Zatim tu je jeftina radna snaga. Stranci daju minimalnu zaradu od nekih 25.000 dinara (oko 200 i nešto malo više evra) za platu našim radnicima. U njihovim matičnim firmama, njihovi radnici na istim radnim mestima, imaju po osam puta veću platu (oko 1700 evra) i više. Tu su naše jeftine sirovine i prirodna bogatstva. Sirovine su kod nas mnogostruko jeftinije nego u zemljama odakle investitori dolaze. Dalje bih spomenuo besplatno zemljište koje dobijaju od lokalnih samouprava i na kraju izvoz bez carinskih dažbina u Rusiju, Belorusiju i Kazahstan. Uz ove carinske olakšice mogu nastupiti na pomenutim ogromnim tržištima sa do 20% nižim cenama što im daje veliku prednost u tržišnoj utkamici.

Sve ovo zarad jedne stvari, a to je da bi se otvorila nova radna mesta. Morate se složiti da stranci dobijaju mnogo više, nažalost nismo u situaciji da biramo. Uzmi ili ostavi, a nemamo izbora pa moramo da uzimamo po mnogo nepovoljnijim uslovima po nas.

Spomenuo bih na kraju još jedan bitan deo gornjeg ekonomskog scenarija savremene Srbije. Taj najtužniji deo naše današnjice su „poturice“ naših dana. Sve ove strane kompanije zapošljavaju pojedine naše ljude u želji da što pre i efikasnije sprovedu početnu ili takozvanu „start up“ fazu pokretanja sopstvenih firmi u Srbiji. Ti pojedinci su karika izmedju stranog menadžmenta i domaćeg miljea u kom su rešili da posluju strani ulagači. Nažalost ovi naši ljudi se preterano užive u ulogu desne ruke stranca i poneseni trenutnim ovlašćenjima nastalim iz pozicije u kojoj se trenutno nalaze, daju sebi za pravo da preko nesreće naših radnika neprestano dokazuju svoju lojalnost strancima. Zaboravljaju da će i sami proći kao svi oni naši nesrećni radnici pred kojima su glumili zabrinutost i dušebrižnost za njih i njihove porodice, a istovremeno im delili otkaze uglavnom sopstvenim zalaganjem kod stranaca.

To je jedini način da se „poturica“ dokaže. Da bi se dokazao, mora biti gori od turčina. Kako bi inače postao „pravi“ turčin.    

Објављено под Život | Означено са , , , , , , , | Оставите коментар

Dogadjaj iz Gradske bolnice na Zvezdari ili priča o Ivanu

Ovaj dogadjaj koji se desio pre dva-tri meseca ispričao mi je moj zet. Nakon hirurške intervencije u Gradskoj bolnici na Zvezdari u Beogradu, mom zetu su ugradjena dva stenta. Operacija je hvala Bogu dobro prošla i moj zet se polako oporavljao na postoperativnom odelenju pomenute gradske bolnice.

U bolničkoj sobi sa njim, priča dalje on, bilo je još nekoliko bolesnika. Jednog dana doveden je još jedan novi pacijent. Ni sa kim od bolesnika u sobi od samog početka nije želeo da razgovara. Uskoro su saznali da je reč o, recimo alijas Fazli Fazliju. Dakle novopridošli pacijent je bio muslimanske vere.

Jednog dana nakon prijema ovog pacijenta, došla je u njihovu bolesničku sobu starica tražeći nekoga pogledom po sobi. Ugledavši glavni lik ove naše priče, Fazli Fazliju, starica je pošla ka njemu šireći ruke i uzvikujući: „Tu si Ivane, sine moj!“ Nastao je tajac u bolesničkoj sobi. Nikome od prisutnih bolesnika nije bilo ništa jasno. U tišini bolesničke sobe lebdela je dilema: „Kako Ivan, zar on nije Fazli Fazliju?“. Starica je prišavši njegovom krevetu počela da ga grli nagnuvši se nad njim. Uzaludno je pokušavala da ga poljubi jer se „njen sin“ uspešno skrivao ispod bolesničkog čaršava neprestano govoreći: „Ma nisam ja Ivan, nisam ja Ivan!“. Nakon intervencije dežurnih medicinskih sestara, očigledno poprilično dementna starica je udaljena sa odelenja. „Ivan“ je i dalje nastavio da očima iznad oboda čaršava povremeno, bez ikakve priče, samo povremeno pogleda na ostale „drugare“ iz sobe.

Svakog drugog dana na ovo odelenje Gradske bolnice na zvezdari dolaze sveštenici da obidju najteže bolesnike. Jedan od sveštenika je prišao „Ivanovom“ krevetu. Kada je pitao bolesnika kako se zove, ostali bolesnici su jednoglasno odgovorili u njegovo ime: „Zove se Ivan“. Sveštenik je pričestio „Ivana“, blagosiljao ga i pomolio se za njegovo zdravlje, pokropio ga Svetom vodicom, dao mu ikonicu Svete Bogorodice koju je „Ivan“ celivao.

Nedugo zatim, saznalo se za „Ivanovu“ životnu priču. On je konačno progovorio sa ostalim drugarima iz sobe. Teško je radio celog života u Gradskoj čistoći Beograda i mukotrpno hranio i školovao svoju mnogobrojnu decu. Ista ta deca su „Ivana“ redovno posećivala u bolnici, bila su sva lepo vaspitana i prepuna ljubavi i poštovanja prema svom posetabolesnikubolesnom ocu. Uskoro je „Ivan“ otpušten iz Gradske bolnice i oporavljen otišao kući.

Објављено под Život | Означено са , , , , , , , , , | Оставите коментар

Zašto Crkva ne plaća porez

U internet izdanju Blica od 10.11.2013. godine objavljen je članak pod naslovom „Zašto Crkva ne plaća porez“ (veza ka članku: http://www.blic.rs/Vesti/Drustvo/418806/Zasto-Crkva-ne-placa-porez).

Odgovor je jednostavan. „Bogu daj Božije, a caru daj carevo“. Ovo je čuveni odgovor koji je Gospod Isus Hristos izgovorio lukavim farisejima koji su pokušali da ga kompromituju iskušavajući ga dvosmislenim pitanjem: „Da li je dozvoljeno plaćati porez rimskom caru“.

Vekovima je ovaj Isusov odgovor jasan odgovor onima koji su pokušavali da ga različito interpretiraju kao i autor članka u pomenutom izdanju Blica. S obzirom da su Crkva i država i Biblijski i Ustavom odvojeni, odgovor je opet i iz ovog razloga jasan. Crkva je Božija, porez je državni. Logično je da i prihodi ove dve institucije budu odvojeni. Ovo su dva potpuno različita „džepa“. Svaki drugi odgovor na pitanje osim odgovora da Crkva ne bi trebalo da plaća porez državi predstavljao bi iz svega ovde navedenog, guranje ruke u tudji džep i otimanje iz njega.crkva i porez

Објављено под Život | Означено са , , , , , , , , , , , | Оставите коментар

How do I beat the asthma

I do not know how I had never thought to write an article dedicated my victory against asthma. All is well when it ends well, it’s never too late to say or write the truth about health that is our greatest wealth.

Some time ago I had breathing problem. This problem manifested wheezing which occured occasionally, especially when I was lying down or when the first cool days are coming. This was the result of my dishonesty and irresponsibility towards my own health. In fact, this result is due to late treatment followed a bad cold that I had several years ago. Respiratory defect is slowly but surely over time progressed and got the final diagnosis – chronic bronchitis. After reviewing and recording the lung specialist found that I have asthma in the beginning in which have evolved over time chronic bronchitis.

By coincidence, I was wanting to educate myself a little more about my own illness, I came across a few articles on the internet about a Russian doctor Buteiko (on the picture bellow) and his methods of treatment of asthma. The exercises consisted of proper breathing through the nose with mouth closed. This time I want to say that I have the intention of these methods try to remain consistent till the end. I applied them and during running and in normal walking.

Finally I’d like my dear readers have to admit that I disease quickly, in a short time won. I stopped taking unnecessary medication, and I was kept not used the pulmonary pumps only as a memento. As the memories that remind us of something bad and ugly throw, or make them turn to be thrown, I threw them.

Dr. Butejko

Објављено под Life | Означено са , , , , , , , , , | Оставите коментар